Da bi netko došao do cilja, mora krenuti na put. Stoljetna je predaja i tradicija Crkve da vrijeme priprave za Uskrs, korizma, ima pokorničko obilježje. To je preduvjet da se uopće dođe do istinskog Uskrsa. Crkva nas poziva da mi kao zajednica vjernika i kao prava živa Crkva koja nasljeduje svoga Gospodina, posvetimo korizmeno vrijeme sa tri stvari: Postom, molitvom i djelima milosrđa. Ta su tri djela međusobno jako povezana i nerastavljiva.
Post nije jednostavno odricanje od jela, postiti znači osloboditi se onoga što svakodnevno trpamo u sebe na različite načine, ne samo kroz želudac. Često se naš duh truje puno gorim i otrovnijim stvarima, nego što se tijelo truje nezdravom hranom. Post je poziv da malo razlučimo stvari, da vidimo što to često upijamo i nepromišljeno i nekritički, što oblikuje ne samo tijelo, nego način razmišljanja i djelovanja. Ako ne postimo od nečega što zauzima važno mjesto u životu, post je besmislen. Njegova svrha i jest da se odmaknemo od nekoga svoga idola, možda od nečega za što sam uvjerio sebe da bez toga ne mogu. Istinski postiti znači, vratiti se svojoj stvarnoj naravi, slobodnoj od onoga što je višak.
Kažu da je Aristotel gledajući neku kamenu gromadu govorio: Pogledaj, kako dobar kip! Samo ga treba osloboditi od onoga što ga zarobljava. Treba odbaciti višak kamena. Bezbrojni su obraćenici kroz postali zadivljujući svjedoci vjere – u svakom smislu velikani duha. Nisu oni postali druge osobe, nego su jednostavno imali hrabrosti odbaciti ono što ih je vezalo i činilo prosječnima, ili ispodprosječnima. Zato post nije jednostavno dijeta. Dijetom mi nastojimo biti ljepši, zgodniji, privlačniji. U centru smo mi, a smisao posta nije usmjeren prema našem egu, nego prema Bogu.
Post ili odricanje je dijeta duha, odbacivanje onoga što je ponekad postalo i naša druga narav, pa kad nam se čini da bez toga uopće više ne bi mogli ni živjeti, da je jače i snažnije od nas, od našega karaktera, od naše volje, pa i od naše ljudskosti i vjere.
Zato dolazimo do molitve. Molitva je otvorenost prema Bogu, a ne jednostavno izgovaranje riječi ili traženje nečega što želimo. Bez molitve je čovjek u duhovnosti sam, a tada j i nemoćan. Molitva je potrebna da budemo jači od sebe. Često smo navezani na ono što smo naučili kao djeca, na izgovaranje riječi, i na maknemo se dalje o toga. Pitanje je jesmo li ikada i željeli nešto više od onoga što smo kao mali naučili?
U pravoslavnoj Ruskoj duhovnosti je kao molitva jako prisutan zaziv: Isuse, učini srce moje po srcu svome. Taj se zaziv uvijek moli tiho i samo kad je čovjek sam, te se više puta dnevno ponavlja i zapravo ne traži od Boga uslugu, nego moli da se čovjek približi onomu što treba biti. Otvara se prema Bogu.
Treće onda dolazi otvaranje ljudima koje se naziva izrazom „Davanje milostinje“. Za Sveto Pismo je neshvatljivo da se čovjek odriče, a da svoje odricanje ne daje drugima. Vjera nas ne okreće samo Bogu, nego i drugom čovjeku, posebno onom kojemu je dano manje nego nama. Zato su Post molitva i milostinja ustvari jedan istostranični trokut, koji je besmislen bez jedne stranice. Post ili odricanje koje ne doprinosi dobru drugoga je besmisleno. Molitva koja ne nadahnjuje djela, je prazna. Dobra djela koja se ne oslanjaju na Boga, nisu vjera.
Mi ne obožavamo čovjeka, znamo kako je svaka osoba slaba, prašina koja se u prašinu vraća. Ali Bog daje vrijednost životu koji je želio od samoga početka. Ivan Evanđelist ima izraz: „vršiti istinu“. Ne samo je spoznati, ne je samo razglašavati, nego vršiti. Prihvaćanje ta tri elementa: pokore, milostinje i molitve čini da nam se vrati u pamet ono što često zaboravimo:
Čovjek se može promijeniti! Mi se možemo promijeniti, obnoviti, postati drugačiji. Ali da bi došli na cilj, moramo krenuti na put. Pepelnica označava početak priprave za Uskrs, ne uvodi nas samo u vrijeme korizme, nego svoj smisao i puninu (kao i svi kršćanski blagdani) ima u otajstvu Uskrsa.
Neka nam korizmeno vrijeme bude put koji vodi vrijednom cilju.